Rijeci su kao ostrica noza...
I nakon toliko godina naspram ljudske gluposti, jos uvijek imam na ocima koprenu koja mi ne dopusta da jasno vidim prava lica ljudi koji me okruzuju. Nekada imam osjecaj da haluciniram i da su svi oni skriveni iza nasmijanih bijeli maski koje mi ne dopustaju da vidim oci , vec samo dvije tamne rupe....
Osjecam se kao vitez koji je u boju izgubio svoju cast i sada ljuta zemljom goloruk i brani svoj bijedni zivot u borbama sa raznim probisvijetima...sve dok ne uradi dovoljno plemenitih djela i ponovno ne zasluzi svoj stit. Ali, dokle tako lutati i trositi svoju snagu na lutalice, lopove, varalice i gubitnike...
Mozda ce kraj toj agoniji doci kada napokon skupim snage i vrisnem jako, pa tako padnu te ruzne bijele maske sa njihovih lica...ali opet mozda...
Da mi je samo znati bole li njih rijeci koje netko drugi izgovori na njihov racun, ili bole li njih mozda djela kada su izostavljeni i nesigurni ostavljeni na praznom putu...
sada mi se u glavi javlja jedan stih... "Prasnjavom cestom sto malo vijuga, do raskrsca stizu dva stara druga: moj zivot i ja. ja mu rekoh: Zdravo, do vidjenja. On bez rijeci ode u daljinu i ja svatih da me vise nema..." Eto tako se moze opisati citav bijedni slucaj u kojem hrpa varalica, lopova i gubitnika ubija nekoga tko je imao nesto pokloniti ovom svijetu, a cak i tu mrvicu vrijednosti oni su unistili i ostavili vijednu ljusku da trune u zemlji...
Gdje to jeci violina
Zatvaraju se zatvorske resetke ispred mene...ostajem sama u sivilu zidova jedne tamnice, bez osjecaja za buducnost i nadu. Nekad se pitam... da se to stvarno dogodi, tko bi stao iza mene? Postoji li osoba koja bi me spasila? Postoji li na ovoj planeti ijedno bice koje bi mi pruzilo ruku i reklo:''Sve ce biti uredu.'' 
Ne znam odakle da pocnem...
I evo ga opet...onaj isti stari nemir u mojim umornim venama. Došlo je vrijeme da platim cijenu za svoju glupost. Znam da nisam bila spremna na to, ali šta je tu je. Razne misli mi se motaju po glavi, i ja pokušavam nešto uraditi normalno, pokušavam životu podariti neki smisao. Iz priloženog se vidi da mi to baš i ne uspijeva. Osjećam takvu prazninu u duši. Na mjestu nečega sada je ta duboka, tamna praznina. U meni se nešto osušilo, uvenulo...i iza sebe nije ostavilo ništa. Svaki dan je još samo jedna borba. Kada god padnem..pokušam se ustati. Samo, baš mi je nedavno kroz glavu prošlo da sam na tlo bačena davno, i da se još uvijek nisam uspjela ustati.
Nadzirem novi dan kroz paučinastu zavjesu svojih snova. Trudim se da na trenutak zatvorim umorne oči...ali kao što svi znamo jedno je željeti, a stvarnost je nešto sasvim drugo. 
Godinama su znali da se borim protiv svoga srca, znali su da se osjećam kao da umirem u carstvu tame...tako daleko od sunca. Znali su da čekam svoga anđela čuvara da me provede kroz opasnost...koja se nalazila na putu ispred mene i da me zaštiti svojim bijelim krilima od tame...
Ovu priču sam napisala prijateljici za rođendan :) Naravno, to je dobila kao poklon od svog dragog, ali zna se tko je autor:) Tako da se nadam da će vam se svidjeti. AKo nije problem ostavite poneki mali komentarčić. Šaljem vam kiss 
