Rijeci su kao ostrica noza...
I nakon toliko godina naspram ljudske gluposti, jos uvijek imam na ocima koprenu koja mi ne dopusta da jasno vidim prava lica ljudi koji me okruzuju. Nekada imam osjecaj da haluciniram i da su svi oni skriveni iza nasmijanih bijeli maski koje mi ne dopustaju da vidim oci , vec samo dvije tamne rupe....
Osjecam se kao vitez koji je u boju izgubio svoju cast i sada ljuta zemljom goloruk i brani svoj bijedni zivot u borbama sa raznim probisvijetima...sve dok ne uradi dovoljno plemenitih djela i ponovno ne zasluzi svoj stit. Ali, dokle tako lutati i trositi svoju snagu na lutalice, lopove, varalice i gubitnike...
Mozda ce kraj toj agoniji doci kada napokon skupim snage i vrisnem jako, pa tako padnu te ruzne bijele maske sa njihovih lica...ali opet mozda...
Da mi je samo znati bole li njih rijeci koje netko drugi izgovori na njihov racun, ili bole li njih mozda djela kada su izostavljeni i nesigurni ostavljeni na praznom putu...
sada mi se u glavi javlja jedan stih... "Prasnjavom cestom sto malo vijuga, do raskrsca stizu dva stara druga: moj zivot i ja. ja mu rekoh: Zdravo, do vidjenja. On bez rijeci ode u daljinu i ja svatih da me vise nema..." Eto tako se moze opisati citav bijedni slucaj u kojem hrpa varalica, lopova i gubitnika ubija nekoga tko je imao nesto pokloniti ovom svijetu, a cak i tu mrvicu vrijednosti oni su unistili i ostavili vijednu ljusku da trune u zemlji...
